Ante Šimleša danas je jedan od najcjenjenijih trenera u preponskom jahanju. Bio je sjajan jahač, višestruki prvak Hrvatske, direktor Hipodroma Zagreb, a nastupao je na europskim i svjetskim prvenstvima — bio je na korak do plasmana na Olimpijske igre u Atlanti 1996. i Sydneyu 2000. Osnivač je Sportskog konjičkog kluba Sveti Juraj i izgradio je skakalište u Maloj Mlaki.
Danas sam samo trener. Imam jednu kvalitetnu skupinu jahača među kojima je moja mlađa kćer Indi te Hana Jurčić. Dosta sam zahtjevan trener i biram s kim ću raditi — uglavnom ne treniram amatere. Volim trenirati osobe kojima preponsko jahanje nije samo usputni hobi.
Kako ste se zaljubili u konjički sport?
Rodom sam iz Sinja, a tamo je konjički sport popularan zbog alke. Srednju školu sam upisao u Križevcima — tamošnji klub je u to vrijeme imao najbolje konje. Igrao sam rekreativno nogomet i košarku, ali me zanimalo samo preponsko jahanje.
Become sam član Konjičkog društva Zagreb, jednog kluba koji je tada postojao na Hipodromu. Počeo sam sve više nastupati, počeli su sve bolji rezultati i to je bilo jedno divno razdoblje.
Ubrzo ste kupili svoje prvo grlo?
Da, na nekoj licitaciji na Hipodromu. Uz pomoć roditelja, za 5.000 tadašnjih njemačkih maraka kupio sam grlo Laguna. Bile su to godine kada sam stalno kupovao grla i kasnije ih prodavao. U jednom trenutku sam ih imao stotinu. Danas nemam puno konja — možda pet, šest.
Kako je nastao klub Sveti Juraj i skakalište u Maloj Mlaki?
Imao sam zemlju u Maloj Mlaki i jednostavno je došlo do ideje da tamo napravim objekt. Bitno mi je bilo da skakalište bude daleko od automobila kako mladi konji ne bi imali dodatni strah. Danas uistinu uživam na svojoj farmi. Trenutno imam 34 boksa, a zanimanje je puno veće — vjerojatno ću ići na montažne boksove.
Bili ste organizator turnira u pulskoj Areni?
Mislim da je to jedno od neobičnijih mjesta u Europi na kojem se održao turnir u preponskom jahanju. Radio sam i neke turnire na Brijunima, a bio sam i u organizaciji Svjetskih Samsung kupova u Zagrebu koji su u to vrijeme bili najjači turniri u Hrvatskoj.
Alka vas nije previše zanimala?
Nije — trčao sam tek dva puta. Nisam bio među najboljima, ali ni najlošijima. Teško mi je bilo izdvojiti mjesec dana za pripreme za alku, radije sam išao na turnire preponskog jahanja, tamo gdje sam bio jako dobar.
Kakvo je danas stanje u konjičkom sportu?
Ide na bolje. Imate danas nekoliko sjajnih jahačica — Lea Djelmić, Kim Vukadin, Josipa Koletić. U svakom slučaju, ima jako velik interes kod djece za jahanjem. Škole jahanja su pune s terminima i to je dobro.
